Ezekiel 20

1A sedme godine, petoga mjeseca, dana desetoga, dođoše neki od starješina Izrailjevijeh da upitaju Gospoda, i sjedoše preda mnom.

2I dođe mi riječ Gospodnja govoreći: 3Sine čovječji, kaži starješinama Izrailjevijem i reci im: ovako veli Gospod Gospod: dođoste li da me pitate? Tako ja živ bio, nećete me pitati, govori Gospod Gospod.

4Hoćeš li da im sudiš? hoćeš li da im sudiš? sine čovječji. Pokaži im gadove otaca njihovijeh. 5I reci im: ovako veli Gospod Gospod: kojega dana izabrah Izrailja i podigoh ruku svoju sjemenu doma Jakovljeva, i pokazah im se u zemlji Misirskoj, i podigoh im ruku svoju govoreći: ja sam Gospod Bog vaš; 6Onoga dana podigoh im ruku svoju da ću ih odvesti iz zemlje Misirske u zemlju koju sam pronašao za njih, gdje teče mlijeko i med, koja je dika svijem zemljama.

7I rekoh im: odbacite svaki gadove ispred svojih očiju, i nemojte se skvrniti o gadne bogove Misirske, ja sam Gospod Bog vaš.

8Ali se odvrgoše od mene, i ne htješe me poslušati, nijedan ih ne odbaci gadova ispred očiju svojih, i gadnijeh bogova Misirskih ne ostaviše; zato rekoh da ću izliti jarost svoju na njih da izvršim gnjev svoj na njima usred zemlje Misirske. 9Ali imena svojega radi, da se ne oskvrni pred onijem narodima među kojima bijahu, pred kojima im se pokazah, učinih da ih izvedem iz zemlje Misirske.

10I izvedoh ih iz zemlje Misirske, i dovedoh ih u pustinju. 11I dadoh im uredbe svoje, i objavih im zakone svoje, koje ko vrši živ će biti kroz njih. 12I subote svoje dadoh im da su znak između mene i njih da bi znali da sam ja Gospod koji ih posvećujem.

13Ali se odvrže od mene dom Izrailjev u pustinji; ne hodiše po mojim uredbama, i zakone moje odbaciše, koje ko vrši živi kroz njih, i subote moje grdno oskvrniše; zato rekoh da ću izliti gnjev svoj na njih u pustinji da ih istrijebim. 14Ali učinih imena svojega radi da se ne oskvrni pred narodima pred kojima ih izvedoh.

15I ja im još podigoh ruku svoju u pustinji da ih neću odvesti u zemlju koju im dadoh, gdje teče mlijeko i med, koja je dika svijem zemljama; 16Jer odbaciše moje zakone i po uredbama mojim ne hodiše, i subote moje oskvrniše, jer srce njihovo iđaše za gadnijem bogovima njihovijem. 17Ali ih požali oko moje, te ih ne istrijebih, i ne zatrh ih u pustinji.

18Nego rekoh sinovima njihovijem u pustinji: ne idite po uredbama otaca svojih i ne držite njihovijeh zakona, i ne skvrnite se gadnijem bogovima njihovijem. 19Ja sam Gospod Bog vaš, po mojim uredbama hodite, i moje zakone držite i izvršujte; 20I subote moje svetkujte da su znak između mene i vas, da znate da sam ja Gospod Bog vaš.

21Ali se odvrgoše od mene i sinovi, ne hodiše po mojim uredbama, i zakona mojih ne držaše da ih izvršuju, koje ko vrši živi kroz njih; subote moje oskvrniše; zato rekoh da ću izliti jarost svoju na njih i navršiti gnjev svoj na njima u pustinji. 22Ali povratih ruku svoju i učinih imena svojega radi da se ne oskvrni pred narodima pred kojima ih izvedoh.

23I ja im još podigoh ruku svoju u pustinji da ću ih rasijati po narodima i razasuti po zemljama. 24Jer zakona mojih ne izvršivaše i uredbe moje odbaciše i subote moje oskvrniše, i oči im gledahu za gadnijem bogovima otaca njihovijeh.

25Zato im i ja dadoh uredbe ne dobre i zakone kroz koje neće živjeti. 26I oskvrnih ih darovima njihovijem što propuštahu kroz oganj sve što otvori matericu, da ih potrem, da poznadu da sam ja Gospod.

27Zato govori domu Izrailjevu, sine čovječji, i kaži im: ovako veli Gospod Gospod: još me i ovijem ružiše oci vaši čineći mi bezakonje: 28Kad ih odvedoh u zemlju, za koju podigoh ruku svoju da ću im je dati, gdje god vidješe visok hum i drvo granato, ondje prinosiše svoje žrtve i stavljaše svoje dare, kojima dražahu, i metaše mirise svoje ugodne, i ondje ljevaše naljeve svoje. 29I rekoh im: šta je visina, na koju idete? I opet se zove visina do danas.

30Zato reci domu Izrailjevu: ovako veli Gospod Gospod: ne skvrnite li se na putu otaca svojih? i za gadovima njihovijem ne kurvate li se? 31I prinoseći dare svoje, provodeći sinove svoje kroz oganj ne skvrnite li se o sve gadne bogove svoje do danas, i mene li ćete pitati, dome Izrailjev? Tako ja živ bio, govori Gospod Gospod, nećete me pitati. 32A šta mislite, neće biti nikako, što govorite: bićemo kao narodi, kao plemena po zemljama, služeći drvetu i kamenu.

33Tako ja bio živ, govori Gospod Gospod, rukom krjepkom i mišicom podignutom i izlivenijem gnjevom carovaću nad vama. 34I izvešću vas iz naroda, i sabraću vas iz zemalja po kojima ste rasijani, rukom krjepkom i mišicom podignutom i izlivenijem gnjevom. 35I odvešću vas u pustinju tijeh naroda, i ondje ću se suditi s vama licem k licu.

36Kako sam se sudio s ocima vašim u pustinji zemlje Misirske, tako ću se suditi s vama, govori Gospod Gospod. 37I propustiću vas ispod štapa i dovesti vas u sveze zavjetne. 38I odlučiću između vas odmetnike i koji odustaju mene; izvešću ih iz zemlje gdje su došljaci, ali neće ući u zemlju Izrailjevu, i poznaćete da sam ja Gospod.

39Vi dakle, dome Izrailjev, ovako veli Gospod Gospod: idite, služite svaki gadnijem bogovima svojim i unapredak, kad nećete da me slušate; ali imena mojega svetoga ne skvrnite više darovima svojim i gadnijem bogovima svojim.

40Jer na mojoj gori svetoj, na visokoj gori Izrailjevoj, govori Gospod Gospod, ondje će mi služiti sav dom Izrailjev, koliko ih god bude u zemlji, ondje će mi biti mili i ondje ću iskati prinose vaše i prvine od darova vaših sa svijem svetijem stvarima vašim. 41Mili ćete mi biti s ugodnijem mirisom, kad vas izvedem iz naroda i saberem vas iz zemalja u koje ste rasijani; i biću posvećen u vama pred narodima.

42I poznaćete da sam ja Gospod kad vas dovedem u zemlju Izrailjevu, u zemlju za koju podigoh ruku svoju da ću je dati ocima vašim. 43I ondje ćete se opomenuti putova svojih i svijeh djela svojih, kojima se oskvrniste, i sami ćete sebi biti mrski za sva zla svoja koja činiste. 44I poznaćete da sam ja Gospod kad vam učinim radi imena svojega; ne po vašim zlijem putovima niti po opakim djelima vašim, dome Izrailjev, govori Gospod Gospod.

45(21:1) Opet mi dođe riječ Gospodnja govoreći: 46(21:2) Sine čovječji, okreni lice svoje na jug i pokaplji prema jugu, i prorokuj na šumu u južnom polju. 47(21:3) I reci šumi južnoj: čuj riječ Gospodnju, ovako veli Gospod Gospod: evo ja ću raspaliti u tebi oganj koji će proždrijeti u tebi svako drvo zeleno i svako drvo suho; plamen razgorjeli neće se ugasiti, i izgorjeće od njega sve od juga do sjevera.

48(21:4) I svako će tijelo vidjeti da sam ja zapalio; neće se ugasiti. (21:5) A ja rekoh: jaoh Gospode Gospode, oni govore za me: ne govori li taj same priče?

49